Kultni filmaš današnjice

Na nedavno održanu sedmom Fantastic Zagreb Film Festivalu, manifestaciji posvećenoj fantastičnom i žanrovskom filmu, prikazan je biografski dokumentarac David Lynch: život kao umjetnost autora Jona Nguyena, Ricka Barnesa i Olivije Neergaard-Holm, a kao osobito važan televizijski događaj tekuće godine pokazuje se prikazivanje treće sezone serije Twin Peaks, medijskoga, pop-kulturnog i u mnogim drugim aspektima prijelomnoga fenomena koji je prije četvrt stoljeća trajno redefinirao shvaćanje formata TV-serije te izmijenio lice televizije. Dokumentarac u kojem Lynch opisuje svoje odrastanje u američkoj provinciji koja ga je kao takva možda i presudno odredila i formirala u interesnom i tematskom smislu, te u kojem otkrivamo dio korijena i pozadine njegova autorskog habitusa, baš kao i serija koja je, također predvidljivo, naišla na podijeljeni prijem i kritike i publike, podjednako kod nove kao i kod one koja je nekad upijala svaki kadar izvornoga Twin Peaksa, samo su neposredni povodi da se pozabavimo Davidom Lynchem, osebujnim, radikalnim te vlastitim idejama i vizijama dosljedno posvećenim američkim filmašem.

Sugestivan pripovjedač

Lynch je artist koji uvijek i do kraja slijedi svoje vizije, koji previše ne mari za dramaturške, narativne i ine konvencije, koji tijekom karijere duge točno pola stoljeća kroz najvažnija ostvarenja kao svojevrsnu generalnu motivsku nit provlači određene detalje i likove te varijacije njihovih priča i osobnosti, istodobno brižno vodeći računa o simboličkom, značenjskom i interpretativnom potencijalu svojih djela, koja su pogodna za brojne, mnogostruke i istovremene značenjske i interpretativne analize te detektiranja i učitavanja koječega, od frojdovskih motiva i nestalnosti identiteta do biblijske i kabalističke simbolike. Lynch je autor u najpotpunijem smislu te riječi, umjetnik koji uvijek snima isti film (čak i kad je riječ o televizijskim serijama), u čijim se djelima formati međusobno isprepleću i pretapaju skladno baš kao i rodovi i žanrovi, koji traži i podrazumijeva inteligentna, obrazovana i upućena gledatelja spremna na usisavanje u njegov jedinstveni i nevjerojatno sugestivan imaginarij, u kojem će gledatelj razrogačenih očiju i ponekad u nevjerici pratiti kaotična i kakofona zbivanja kojima je teško detektirati početak te pretpostaviti mogući kraj. Područje na prvi pogled beskrajne zagonetke koja se neprestano zapleće, grana i uslojava, obogaćuje novim, neočekivanim i bizarnim detaljima i likovima, u kojoj Lynch svoju vjernu gledateljsku sljedbu, onu koja ga je spremna bez zadrške pratiti na putu autorskoga sazrijevanja, (samo)preispitivanja, samoosvještavanja i radikaliziranja, vodi stalno na nove i nove te još više začudne razine svojih autorskih vizija, savršen je teren za profiliranje i etabliranje jedinstvena autorskog habitusa.

Na prvi pogled moglo bi se reći da Lynch tijekom posljednja dva i pol desetljeća, koliko je prošlo od njegova posljednjeg komercijalno uspješna filma Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom, biva sve hermetičniji, da se gubi u artizmu, autoreferencijalnosti, derivativnosti i zatvorenom autorskom svijetu u koji je sve teže proniknuti. No tako je samo na prvi pogled, barem za one koji su Lyncha spremni slijediti u njegovim vizijama te u izvedbeno i u svakom pogledu trajno inovativnim filmskim (i televizijskim) eksperimentiranjima. U tom je smislu Lynch kultni filmaš današnjice, koji gledatelje jasno polarizira na one koji su ga spremni u stopu pratiti i prihvaćati njegove eksperimente, makar i samo zaintrigirani onim kako će sve završiti i što će dobiti na kraju, te na one koji njegova djela nastala tijekom posljednjih četvrt stoljeća (sa za Lynchove standarde konvencionalnom Pravom pričom kao iznimkom) spremno prihvaćaju kao eksperimente kojima se dragovoljno podvrgavaju. Ako i ne pripadate među takve, možete biti sigurni da će vam gledateljsko zadovoljstvo uvijek biti zajamčeno, bez obzira na idejne i semantičke razine te na opće izvedbene osobine, iz jednostavna razloga što je Lynch sjajan i sugestivan pripovjedač, sposoban i najjednostavniju zgodu uobličiti na neobičan i hipnotički snažan način. U smislu dramaturške i narativne koherentnosti i preglednosti svojih djela, Lynch do njih drži tek onoliko koliko mora, koliko je nužno i neizbježno da potpuno ne skrene u hermetičnost i nedokučivost, a u tom kontekstu enigmatičnost i neuhvatljivost su obvezni sastojci, upravo ona „žličica Vegete“ koja njegovim ostvarenjima daje posebnu aromu te ih spomenutoj kultnoj gledateljskoj sljedbi, među koju se ubraja i potpisani kritičar, čini osobito zanimljivima i intrigantnima.

Sraz dvojnih identiteta

Dakako, gledatelji kojima se ne sviđa ono što Lynch radi posljednjih 25 godina (a upravo zbog radikalizma i hermetičnosti koju u njegovu osobnom i autorskom smislu ne treba shvatiti negativno radi sve rjeđe i manje), odgovorit će da se pogubio u nizanju bizarnosti i adaptacijama vlastitih snoviđenja, da snima sve što mu padne na pamet vođen neukrotivim egom (koji je lako detektirati), da više ne razlikuje važno od nevažnog, i da im je u cjelini bio draži kad je bio svoj, ali ipak i komercijalan, kad je bio i artistički jasno usmjeren, ali i komunikativan, kad se njegovi filmovi nisu svodili na nizanje vizualno fascinantnih, ali vrlo nekoherentnih oniričkih, pomaknutih, apsurdnih i nadrealnih situacija.

U tim se situacijama kreću prepoznatljivi Lynchovi likovi dominantno nevinih djevojaka koje na traumatičan, nasilan i tragičan način bivaju uvučene u svijet odraslih, pomaknutih marginalaca koji valjda znaju neke više istine i tajne, ponekad osobitih protagonista koji su otvoreni prema svemu drugom i drukčijem, zbunjenih predstavnika reda i zakona, prijetvornih sporednih lica i epizodista zaduženih za dodavanje mesa na središnji dramski i narativni kostur te likova iz snova, noćnih mora, čudnih vizija i paralelne zbilje u kojoj se naša stvarnost odražava na podjednako čudne načine. I dakako baršun, grimizni, plavi ili crveni, kao stalan rekvizit u većini djela, najčešće kao zastor koji skriva nešto nepoznato, opasno i potencijalno kobno, ili pak kao ono što kazališnu ili neku drugu pozornicu – paralelni svijet i u njemu dvojne identitete – odvaja od realnoga filmskog svijeta, realnoga u smislu u kojem Lynch tretira realnost. U više navrata kao poveznica među svjetovima funkcionira kocka ili neki kubni objekt, primjerice u novom Twin Peaksu i Mulholland Driveu kao varijaciji nerealiziranog odvjetka Twin Peaksa, kao objekt u koji likovi ulaze, kroz njih neobično prolaze te im iz njih prijete opasnosti.

U Lynchovu tematskom fokusu, bez obzira gdje se, u kakvoj stvarnosti i u kojem vremenu odigravale priče njegovih filmova (od viktorijanskog Londona u Čovjeku slonu do fantastičnog univerzuma Dine Franka Herberta te od urbanih polisa New Yorka i Las Vegasa do provincije fikcijskog Twin Peaksa i one Plavog baršuna), uvijek je borba dobra i zla, svjetla i tame, jina i janga, plemenite naivnosti i podle proračunatosti. Lynch pritom „područje borbe“ prenosi, širi i transgresira iz jednog projekta u drugi, likovi odnosno njihove varijacije mogu se lako pratiti, a motivi kojima puni svoj svijet nestalnost su i barem dvojnost pojedinčeve osobnosti, njegova nemoć da sagleda i razumije egzistencijalni kaos u kojemu se zatječe, prema tome i nesposobnost da se bez pomoći izvanjskih (nadnaravnih) sila suprotstavi zlu, koje je također nadnaravno. Baš kao što je svojim djelima obilježio i sedmu umjetnost i medij televizije od početka 90-ih naovamo, pa se primjerice skandinavske serije Most i Ubojstvo, kao i njihovi američki prepravci te serije Obitelj Soprano, Motel Bates, Očajne kućanice, Izgubljeni, Broadchurch i brojne druge izravno naslanjaju na njegovu poetiku, Lynch je i nastavljač poetike slavnih prethodnika poput Louisa Buñuela i Alfreda Hitchcocka, koja inventivno nadopisuje i varira ponajviše u segmentima nadrealnih vizija i košmara te nadnaravnosti zla u ljudima.

Volite li Lyncha?

Aktualna recepcija Davida Lyncha svodi se na jednostavnu dvojbu sviđa li vam se kao autor ili ne, pri čemu ćete u slučaju potvrdnog odgovora možda dijelom i nekritički prihvatiti sve što napravi i smjestiti to u kontekst njegova autorskog svijeta, a u slučaju negativnog pitati se što mu je to trebalo. Takva je recepcija razvidna i na temelju treće sezone Twin Peaksa, serije u kojoj su Lynch i sukreator Mark Frost opet pozitivno iznenadili gledatelje i iznevjerili njihova očekivanja ponudivši im nešto sasvim novo i drukčije. Svi koji očekuju puko nastavljanje znane priče s ubojstvom Laure Palmer u ishodištu bit će neugodno iznenađeni, jer novi Twin Peaks ima vrlo malo veze sa starim, što su poznavatelji Lynchova opusa mogli lako predvidjeti. Svakako, slikoviti provincijski gradić opet je tu, baš kao i neki od njegovih stanovnika koji su, poput Lucy Moran i zamjenika Andyja, od nekad zanimljivih sporednih likova i duhovitih side-kickova postali uglavnom zamorni, no zasad se stječe dojam da su zbivanja u samu mjestu tu tek da bi privukla i zavarala nekadašnje obožavatelje serije. Sve važno zasad se događa drugdje, od spomenutih New Yorka i Las Vegasa do Buenos Airesa i pustinje u Novom Meksiku 1945, a Lynch i Frost očekivano dalje razvijaju i usložnjavaju priču koja sugerira završnicu s konačnim obračunom dobra i zla. Unatoč nadnaravnosti i jednog i drugog, poruka je autora jasna, a kaže da su zlo oslobodili ljudi, konkretno nuklearnim pokusima u Novom Meksiku na kraju Drugoga svjetskog rata. Lynch (i Frost) detaljizira, razvija i elaborira svoj autorski svijet, koji napučuju i zasad suvišni likovi, i brojne manje ili veće bizarnosti, i iracionalno nasilje i infantilna dobrota, i oneobičavanje svakodnevice nizom pomaknutih detalja. U središtu je i ovaj put podvojeni FBI-ov agent Dale Cooper, njegova dijabolična zla strana koja već četvrt stoljeća nakon izlaska iz Crne kolibe gradi zločinačku karijeru, i apsolutno bezazlena i anđeoski čista dobra strana koja nakon izlaska iz pretpostavljene Bijele kolibe stiže u Las Vegas da bi se možda u Južnoj Dakoti suprotstavio svojoj mračnoj strani.

Bili vi ljubitelji Davida Lyncha i svih segmenata njegova autorskog prosedea ili ga smatrali pretencioznim artistom, on je i dalje intrigantan, inovativan i provokativan filmaš ustrajan u iznenađivanju gledatelja i iznevjeravanju njihovih očekivanja.